Geografiji je po njezinim interesima za morfološko i prostorno „mjesto na drugom mjestu“, onom koje bi udaljenim krajolicima, zemljopisnim kartama, koordinatama i paralelama, dalo drugi smisao i značenje, što upravo u svojoj poeziji i čini, i radi, i misli, i domišlja, i piše Stipe Grgas. Knjiga pjesama Geografije srca uzbuđuje i uznemirava, ali i umiruje melankoličnim množinama i jedninom, upisivanjem vremenskih i prostornih koordinata, kreiranjem mape od lokalnog do općeg. Pisati se mora – odluka je iz nužnosti i radosti, iz želje da se o nemogućem piše kao jedino mogućem, i obrnuto, naravno, od izgubljene slike svijeta do lučice Mojač. Unos dijakritičkog znaka u imperativno „pisati se mora“ nije lišen ironije kojom se naglašava i fiziološka narav teksta. Lokalna prispodoba česta je početna instanca pjesme koja se pretvara u komentar, u pomirljivo nesuglasje i gorčinu, samotnost… Ne plašeći se, kad je to nužno, sentimentalnosti i uspomena, posvetnih referenci, iznevjerenih očekivanja, ideoloških rasprava i lutanja pjesništvom svijeta (s hrvatskim pjesnicima), Grgas ne odustaje od traženja jezika u jeziku: „svatko od nas / ruje svojim mrakom / strahujući od udarca malja / u nezaštićeni potiljak“. Kako bilježiti fragmentarno i podsvjesno u jeziku, naći što pripada nevoljnoj povijesti i pamćenju, ili kako pisati i pjevati istodobno, kako putovati i opstati s izgubljenim kompasima i jednim smjerom? Geografije srca pisane su s puno neizvjesnosti i straha, ali s ništa manje autorske kuraže i neprikrivena otpora svakodnevnom, ili nametnutom ogledanju s pamćenjem, s prošlim, sadašnjim i budućim: Naravno, riječ je o brizi za počela svijeta, ali i pjesničkoj samosvijesti: sve je samo zamisao, konstrukcija, s kojom se i lakše i teže brodi od Konjevrata do Palagruže i Kube, od Komiže do Zablaća, ili se samo stiže do skrivenih predjela srca. Da, „geografije srca“, zašto ne?!

Miroslav Mićanović